Arhiva za kategoriju: TEKSTOVI

SLAM – poezija sa stavom

Piše: Dino Škare (Tremens)
Izvor: DOP Magazin (http://www.dopmagazin.com)

Dino Škare - Tremens

Dino Škare (Tremens)

Počeo sam pisati tekst o subotnjem natjecanju u slam poeziji. Onda sam shvatio da prvo valja pojasniti stvari. Prvo povijest. Kako biste shvatili što je to uopće slam poezija.

Aktualni sam prvak Hrvatske u slam poeziji. Nastupio sam na europskom prvenstvu u Briselu 2016., gdje sam ukupno bio šesti, a na sljedećem natjecanju (i to u EU parlamentu) drugi. Slam poezija kao forma nastala je 1984. godine u Chicagu. Započeo ju je Marc Smith, tzv. Slam Papi, s nakanom prkosa prema “klasičnoj poeziji”. Zašto? Tvrdio je da se poezija pretvorila u nešto što uglavnom odbija ljude, u nekakvu dosadnjikavu aktivnost koja se nameće u školi i koju puši još samo intelektualna elita. Odlučio je vratiti poeziju ljudima kroz slam.

Dok u velikim europskim zemljama postoje organizacije i profesionalci koji se time bave kao primarnim izvorom prihoda za život, kod nas je to još uvijek uglavnom zajebancija (premda smo odlični u tome, ponavljam, dobro prolazimo na europskim natjecanjima). Najjasniji opis slam poezije bio bi: poezija sa stavom! Možda stand-up poezija. Bitno je imati stav, strast u vezi onoga o čemu pišeš. Onda je dobro. Nisu važni samo stihovi; važan je performans, energija, scenski nastup, stav, uvjerenje, ritam, koncept, ideja… Osnovno je pravilo da se izvode autorski tekstovi. Dakle, nema nastupanja s tuđim idejama i tekstovima. U Hrvatskoj smo ovu disciplinu prihvatili negdje 2000. godine, kad je u Zagreb došao tadašnji aktualni njemački prvak Wehwalt Koslovsky. Prva generacija hrvatskih slemera sastojala se od (tada) mladih pjesnika, poznatih i manje poznatih imena: Mario Kovač, Milan Fošner (Foka), Ivan Mlačić (Rikardo), Ivan Laić (Django), Janko Mesić, Dejan Inđić, Franko Bušić i moja malenkost Dino Škare (Tremens), a vrlo uskoro priključili su se drugi slemeri koje također smatramo prvom generacijom slemera – Vlatko Birovljević (Maestro), Ivan Prebeg i drugi. Oko 2005. priključio se Zlatko Majsec, koji od tada također redovito nastupa na večerima slam poezije u našoj organizaciji. Nešto kasnije i Siniša Matasović, u međuvremenu i Vid Jeraj… Bilo je ovdje još pjesnika i pjesnikinja, ali nitko se nije zadržao trajno poput nas, već su imali kojih desetak nastupa, možda nešto više ili manje, njihov bi dolazak na večeri slam poezije kroz neko razdoblje više bilo iznenađenje nego pravilo.

Dok se vani u Poetry Slam-u drže natjecanja kao obaveze, nama je slam uglavnom bio zajebancija, dobar način za besplatna putovanja i cuganje. Natjecanja bismo održavali samo rijetko, ako bi baš organizator inzistirao na tome. No, tijekom godina postajali smo bolji, naša se vještina brusila. Postali smo već toliko vješti da nam je publika znala govoriti kako dugo nisu doživjeli nešto zabavnije, a organizatori i vlasnici klubova zvali su nas učestalo da ponovimo sličan događaj. Doduše, znale su večeri slam poezije izgledati poput freak-showa, osobito kad bi se neki članovi žešće nacugali, nećemo lagati. Boemski život pjesnika, osobito kad su pjesnici bili još studenti. Ja sam gotovo uvijek bio trijezan jer sam uvijek vozio. Često smo namjerno organizirali bizarne događaje, iz umjetničkog poriva promatranja neobičnih reakcija publike, situacija i kombinacija. Jedan od bizarnijih događaja bio je u parku u Velikoj Gorici kad je jedna gospođa zvala policiju. Kada bi se znanstveno analiziralo, danas mi se čini da su nastupi ponekad zbilja bili nalik svojevrsnom konstrukcionističko-dadaističkom eksperimentu i provociranju interakcije s publikom. Nova vrsta poezije nikoga nije ostavljala ravnodušnim, osobito u manjim sredinama. Između pjesničkih točaka često je pjevao Bruno Tomašić, u svom liku Anđe iz Malnarove Noćne more.

Jedna od razlika između klasične i slam poezije je upravo ta: slam poezija odbija komornu atmosferu uštogljenih ljudi koji će indiferentno sjediti i slušati odmjerene stihove. Slam poezija je bunt, pobuna, izražavanje svojih strasti (pozitivnih ili negativnih) preko poezije, ali preko perfomativne poezije, dušom i tijelom. Mnogi su nam ljudi nakon nastupa pristupali s riječima “ova poezija ima smisla” ili “napokon uživam u poeziji”. Istini za volju, znalo je biti i pitanja jesmo li normalni.

Među nama ima svakakvih ljudi sa svakakvim interesima, potpuno smo različitih struka: od teatra do elektrotehnike, fizike, novinarstva, filozofije, komunikologije, zemljopisa, slikarstva itd. Slam poezijom se uspješno može baviti svatko tko je u stanju kroz pisanu i izgovorenu riječ prenijeti svoje poruke pred publikom. Baš svatko ima svoj unikatni stil: rap poezija, haiku, sonet, kratke priče, performans, sve moguće kombinacije i slobodni stilovi. Bilo kako bilo, s vremenom su već i mnogi članovi prve generacije slam pjesnika odustali, odselili, zaposlili se, osnovali obitelji ili iz drugih razloga prestali nastupati, ali priključili su se drugi, mladi, novi ljudi. Nove generacije.

Franko Bušić preselio je u Split, gdje je započeo splitsku scenu slam poezije, pod udrugom DADAnti. To je još jedan bitan korak i sjajna stvar napretku slam scene u Hrvatskoj. Slam se profesionalizirao povećanjem kruga aktivnih pjesnika. Danas postoje i neki treći pjesnici koji se bave, ili se barem trude baviti ovom disciplinom, pa čak i animozitetne frakcije, određena grupa novijih slemera koja sabotira službena prvenstva Hrvatske u slam poeziji. Organizaciju službenih godišnjih prvenstava inicirali su članovi prve generacije zagrebačkih slemera i splitskih kolega DADAntija. Spomenuti treći pjesnici pokušavaju gurati neke svoje verzije slama, budući da im ne odgovaraju stroga pravila službenih natjecanja. Doduše, to nije tako negativna pojava kako bi netko možda percipirao, dapače – što nas je više, to će konkurencija biti jača, a što je konkurencija jača, to su kriteriji viši. Natjecanje nije više toliko ni važno ako se slam poezija širi i napreduje.

Nas svega trojica–četvorica još uvijek aktivnih pjesnika iz prve generacije iza sebe imamo već troznamenkaste brojke nastupa. Jedan od nas u subotu je pobijedio na prvom kupu slam poezije kluba Vinyl. Bilo je to natjecanje u slam poeziji u klubu Vinyl u Zagrebu, gdje uobičajeno mjesečno organiziramo večeri poezije bez natjecanja. Događaj je bio odličan sa svih aspekata. Sad kad ste upoznati s poviješću slam poezije u Hrvatskoj, napokon mogu napisati i osvrt na taj događaj. Napokon možete razumjeti što mislim pod pojmovima novih pjesnika, starih pjesnika, prve generacije i slično. Osim toga, bilo je i vrijeme da netko javnosti predstavi što znači ta famozna slam poezija.

Još je jednu stvar važno napomenuti, koju uvijek naglašavamo i na svojim nastupima: uvijek smo otvoreni za nove članove! Svatko može doći na bilo koji nastup i izvesti neku svoju pjesmu. Dozvoljeno je i čitanje. Nije bitno čime se bavite, koliko imate iskustva ili mislite li da se ne biste uklopili. Dođite i probajte. Nitko još nije požalio, nitko se nije osramotio. Za pristupanje jedino možete dobiti besplatno piće, ergo, ništa ne gubite. Mi smo toliko raznih profesija i toliko raznoliki u spektru svih životnih pitanja da nitko ne može djelovati neobično.

Evo, za početak pogledajte video, nastup pobjednika Prvog Vinyl Slam kupa, Dejana Inđića, kojim je otvorio svoj prvi krug natjecanja – Vjera u Boga i seljačka sloga. Skroz dolje je i njegov hit Muhara.

I pjesma Samo malo mira od Tremensa:

Dejan Inđić – Muhara: