Vodič kroz zagrebačku scenu slem poezije

A što se tiče morala – morala sam!
Piše: Vid Jeraj | 15.08.2014. za: Lupiga.Com

Prisutna već trinaestak godina, kao redovna svojta net-cafea, knjižara i papirnica po Zagrebu, Splitu i Beogradu, slam poezija je, najkraće rečeno, pjesnički performans što s publikom komunicira iz domene lingvistike i logopedije. Poput osa u boci od kole, nekih dvadesetak predstavnika, asimilirano je unutar buffet-prekarijata iz neke kvartovske priče; pardon, pjesme… U toj heterogenoj smjesi lirskih provokatora, beat-boksača i beat-pjesnika, ali i socijalnih nadrealista, samo za primjer istaknimo polemički tandem Dina Tremensa i Djanga Laića, recimo i Franka Bušića, odnosno pleme-menitu Jasminu Šušić…

Sipajući jezičljivo svoje stihove, nekad i pod prozor kolegica oficijelnih pjesnica, a kolegama na glavu, svaki će slemer što suptilno, a što izravno, htjeti prenijeti poruku, bilo muzikalnošću stihova ili metajezikom koji razoružava, kao u lajni ‘kurva je kasnila kao menstruacija vampirove supruge’ iz pera nižepotpisanoga. Poigravanje s tradicijom, pretjerana upotreba rime kojom obiluje vrt hrvatske književnosti, ali i vjerno prenošenje ritmike i sinkopa engeskog jezika iz afroameričke tradicije svakako su odlika onog što rade Dino i Django, kao dva stranca istog kovanca. Tako će Django sricati, “izgledam kao crnac Francetića Jure/ blatnjave frizure” u pjesmi ‘Ne znam kad ću opet u ribolov poći’, dok je Dino poznat po repanju od prve do pete brzine. Njegov stihoklepački mijenjač brzina, kao višestrukog prvaka države u slamu, mjesto koje dijeli s Djangom, uostalom, nitko nije dovodio u pitanje, iako posljednjih godinu dana i ne nastupa previše.

Franko iz splitske Udruge DADAnti, čiji je osnivač, dugogodišnji je član Društva hrvatskih književnika, kojem su slikarstvo i web prva fronta izraza. Autor zbirki objavljivanih u inozemstvu i u nas, postariji pastir undergrounda, njegov je lirski subjekt iskreni (‘ćru’) životni kažnjenik, vremešni tinejdžer s primjerkom Erotike pod miškom. Izlazeći često iz sfere svakidašnjice u ono bolno neugodno, on ludički zakucava slušatelja za stolicu, a od čega često protrne krv u jagodicama. Dio njegove pjesme, ‘A što se tiče morala – morala sam’, zvuči ovako, “P.S. ganga/ mala ti je preširoka za-te/ ali zato voli banko-mate/ izlegle se iz nje dvije gla-ve/ e moj zmaju caru-kralju-la-ve/ oooj!!!”. Iza Jasmine, koja dolazi iz Požege su, kao i iza Frane, objavljene već zbirke i zbirke, u planu joj je i izlazak poezije na engleskom u Londonu. Uglavnom je bliska beogradskoj sceni, čiji je časopis Poezin i uređivala. Od njezinih stihova, izdvajamo redak, “..pod teškim sam teretom večeras, kamiondžija u mojoj glavi…/ Štrajka…”. Ekipa iz Poezina, odvojila se od Pesničenja, tzv. Treninga aktivne poezije, koja je na regionalnom planu znala okupiti ama baš sve aktere ovog teksta, I one pošpotane I one slavljene. Također stara slam-pjesnikinja, na čiji glas već neko vrijeme čekamo da se ponovno javi je Sanja Kvastek, sa zbirkom ‘Rozno okno’, čije je jezičenje blisko Bušićevoj put-opašnosti.

Ali otkud ta slam-poezija i što ona hoće, pravo je pitanje? Najčešće ne želi ništa, prepuštajući lirskoj vrsti slobodnog stiha da se jarmi s pretencioznošću, na barikadama je s larpurlartizmom. Posezanje rukom u magični trokut između mobitela, seksusa i penkale česta je strategija naših junaka i junakinja. Tako ne možemo izbjeći ni profane sonete Dijane Ćurković, koji već samom zlouporabom forme, ukazuju na kratak put između medija čitanke i zone malih oglasa sa ‘žutih’ stranica, s jasnim ironijskim odmakom. Svjesni činjenice da je pozicija između recitiranja i performansa dio potrage za vlastitim identitetom, nekadašnji su predstavnici ove scene pisali vjerno kao i njihovi uzori, istaknimo Milana Fošnera i Zdenka Franjića, autore nekolicine zbirki pjesama, ali i romana i zbirke kratkih priča. Pored Tremensa i Laića, konstanta zagrebačke priče (pardon, pjesme!) je Mario Kovač koji objavljuje poeziju još od ranih studentskih dana. Ovaj kazališni i filmski redatelj, kao i DJ, svoju poeziju pronaći će u mapiranju svakodnevice, prvenstveno onome etičkog, pa i političkog tipa. Mario je, kao scenski meštar, podjednako vješt u konferansi, kao i ležernom orkestriranju ivenata, s naglaskom za pripremu atmosfere nastupa Brune Tomašića, travija iz Nightmare Stagea, kojeg nije potrebno odviše predstavljati bez obzira zovete li ga Anđom ili Orfejem. Već da samo dobro i pošteno razmislite, kad ste posljednji put uživo čuli hitove Doris Dragović i Dane International? Zacijelo na večeri slam-poezije…

Usprkos ovom kičastom vremeplovnom izletu u devedesete, stalna formula slema je rock-generacija, s obzirom da je usporedba slemera i rockera sve prije – nego li nategnuta. U to ime istaknimo Žarka Jovanovskog, iza kojeg je rad u bendovima Abnor Malan i Electric Žare, čije je iskustvo stejdža itekako privrženo mikrofoniji, baš kao i autentičnog Dejana Inđića iz Virovitice, frontmena benda Crni dani u Vatikanu. Njegov osebujan stil kojeg se može usporediti s Jesenjinom i Satanom Panonskim je prilikom boravka u Beogradu snažno dojmio prisutne. Tako mu je iz usta beogradskog pjesnika Tobića Tobića uručen nadimak ‘Pokojni Đinđić’ koji se zadržao do danas.

Pogledamo li autore koji predstavljaju budućnost slama, u Beogradu, Zagrebu, a i Splitu, odnosno u gradovima koji paratiziraju ovim scenama, ima novijih imena, marljivih momaka i djevojaka, kojima nije problem zadržati pažnju publike lirskom provokacijom, često i na vlastiti račun, bilo socijalnog statusa, bilo tuđi, ako već govorimo o mentalitetu mase. Čekamo njihove zbirke ili barem lirski oblikovanu, filetiranu prozu, koje ni dosad nije usfalilo. A kad bismo morali istaknuti formu koja je podjednako bliska čitavoj ekipi, na vaše iznenađenje, istaknimo – haiku. Tako je Franko Bušić objavio čak četiri zbirke haikua, o čemu su Japanci još na prijelazu tisućljeća snimili i autorski dokumentarac. Za kraj ću napisati svoj kontroverzni haiku, ipak je ljeto; dakle, ljetni haiku: “I cvrče cvrče/ mačja crijeva tik do/ bijele crte.”